Ima, kad radim putopise, mjesta u kojim sam sebe iznenadim na planu procjene vrijednosti nečega što se negdje nudi. Da se odmah razumijemo, ne pozitivno, već dabogsačuvaj negativno, kao da radim prvi putopis i nemam pojma kako treba. Evo, jedan takav primjer je Pleternica.

Obišao sam, naime, gradić, prepješačio ga, kavenisao, pričao s ljudima, ali mi je rezultat prilično mršav, jedva da se nešto može skuleckati. Malo-malo pa iz džepa vadim papir s popisom zanimljivosti i svaki put naiđem na Interpretacijski centar „Terra Panonica“ i samo odmahnem rukom u stilu: Ma jok, to je sigurno neka dosadna priča, predavanje nalik pridici, panoi s puno beskorisnih podataka, ništa od toga!

To mi je u mislima i kad se popnem na plato ispred Centra: na bijeloj tabli stoji da je EU sufinancirala rekonstrukciju dvorane (nekad je u njoj bilo kino) u interpretacijski centar u svrhu promicanja održivog razvoja prirodne baštine. Onaj dosadni administrativni antijezik. Ispred ulaza djeluje pusto, toliko kao da mjesecima niko nije zagazio pločnikom. Zaključano, kontam, nije prvi put da na ovakvim mjestima poljubim vrata. Malo je reći da sam iznenađen kad se ipak otvore i nađem se pred djevojkom koja spremno ustaje i minutu kasnije mi već priča čime se bavi „Terra Panonica“ i što tu mogu doživjeti i vidjeti.

Voljeli ili ne voljeli vodu, svi smo katkad morali zamisliti kako bi uzbudljivo bilo imati neku spravu, staklenu kupolicu ili takvo što, kojom bismo se spustili na dno oceana i iz te perspektive pogledati čudesni svijet podvođa. Doživljaj je i kad zaronimo par metara pod morsku površinu, kamoli kad su do površine stotine metara, a iznad glave milijarde kubika vode i svega što u njoj živi. E, pa, kupola nije potrebna, dovoljno je doći u Pleternicu!

M.J. | Bljesak.info / Upravo sam pomilovao ribicu

Nekad se ovdje, znamo, prostiralo Panonsko more, a onuda kuda danas vijugaju ceste što grle šume Papuka, Psunja i Krndije jurili su – znam da je teško zamisliti – kitovi, morski psi! Djevojka se zove Iva Glibo i za koju minutu će mi pokazati kako da se spustim na samo dno Panonskog mora. Dovoljno je na glavu staviti neku spravu, ne znam kako se zove, pa će biti „naočale“, i eto te nožnim prstima, tabanima i petama ukopanog u morski pijesak.

Doživljaj je doista fantastičan: jata ribica lelujaju nadohvat ruku, časak zaplešu pa ti pobjegnu taman da ti i dalje nisu daleko, ali bez diranja, molim, morski psić te repićem okrzne po bedru, a onda ti vidik zakloni kit; štrecneš se i makinalno napraviš korak-dva nazad; pretpostavljam da mi se, znajući šta se dešava, Iva smije, mada možda i ne, ko zna koji joj je ovo put da gleda neznance uronule u Panonsko more pa je oguglala. Na tren ti izgleda da će te poklopiti onom silnom trbušinom, možda i da ćeš završiti u njegovom širom razjapljenom ždrijelu, zaglavljen među crnim usima, ali nećeš; otpliva lijeno i nestade među dvjema šiljastim lapornim stijenama, gutajući usput sićušne planktone i račiće. Tebe nije ni primijetio.

Tako vremeplovom odoh u doba od prije šezdesetak milijuna godina, a onda se tektonske ploče pomaknuše i opet se nađoh u sadašnjosti. Ivu pitam ko im je sve ovo osmislio, a ona mi na zidu pokazuje plakat s imenima. Od mene imaju čistu peticu; da bi čudo u kome sam upravo sudjelovao bilo osmišljeno, nije dovoljna znanost, trebalo je, ali istodobno, biti i umjetnik, plus svemu zamišljenom znati, očito najsuvremenijim svjetskim informatičkim i srodnim tehnologijama, udahnuti život.

Nije posjet morskom dnu jedino što se ovdje može doživjeti, tu su i izložbe ugroženih i zaštićenih biljnih i životinjskih vrsta ovog kraja te prikaz njihove evolucije, animirani filmovi, predstave na temu prirodne baštine i još mnogo što.

Ivi obećavam ponovni dolazak, i to u dobrom društvu, ljude treba „zaraziti“ ovako lijepim stvarima, a sebi polako dolazim šetnjom prostranim gradskim parkom, gdje, uz ostalo, nailazim i na panoe o ribama, pticama, biljkama… koje je također postavila „Terra Panonica“. Treba mi vremena da se ponovno vratim u stvarnost, čak ne u sadašnjost već u prošlost, jer je u parku postavljeno i nekoliko spomenika, a njih, znamo, uvijek podižu u slavu prošlih vremena.

M.J. | Bljesak.info / Dva tijela, jedno srce

Prvi na koji ću naići podignut je 1990. u sjećanje na 27 Pleterničana poginulih u Velikom ratu. Kako je dizajniran, u retro stilu, prvotno pomislih da je iz austrougarskog doba. Bilo bi ga – čast svim poginulima – besmisleno usporediti sa susjedom mu, pomalo zakržljalim i očito nikom ovdje važnim spomenikom palim borcima XIII. i I. Proleterske brigade te III. Kraiške (piše tako, bez jednog j), osloboditeljima Pleternice potkraj Drugog svjetskog rata. U parku stoji i raspelo s krugom od cvijeća, jedno od mnogih koje ću kasnije vidjeti i po gradu i u okolini. Daleko najmaštovitiji je spomenik Slavoncu i Slavonki, tako bih ga nazvao, uspravna ploča s pomalo kubistički prikazom čovjeka pod šeširom i žene mu niže za glavu, zbog čega joj lice stane točno ispod njegove brade. Lica su dva, noge su četiri, ali je srce u isprepletenim tijelima jedno. Ne znam ko je autor, spomenik je, tako mi izgleda, davno postavljen, ali se čudim što ovako izvrsno djelo nije puno poznatije i popularnije; moglo je, po mom poimanju Slavonije i umjetnosti, postati zaštitni znak, prepoznatljiv poput, recimo, licitarskog srca.

Pleternica je prilično klasično slavonsko mjestašce: duga glavna ulica, jedno pravo križanje, kuće se natkučile nad ulicu. Na travnjaku ispred zgrade blagozelene zgrade Grada bista, ko bi drugi nego Franjo Tuđman, malo previsoke i prekrute „trajne“ i trepavica nalik nadstrešnicama. Niz obraze mu curilo i curilo pa izgleda kao da se negdje zapetljao u vilinske vlasi. Na drugoj strani travnjaka drvena skulptura bliska apstraktnom izrazu: može biti da je riba, a može biti i da je ništa, tj. nešto što će nas natjerati da se zapitamo. Ja neću, nastavljam prema još jednoj bisti. Ivan Švear (1775.-1839.) bio je svećenik, ali je bistu zaradio kao autor prve hrvatske povijesti na hrvatskom jeziku „Ogledalo Iliriuma“. Iskreno, nisam mu vješt, uopće se ne sjećam da smo ga spominjali na studiju, mada bi moralo biti da jesmo. Ovdje je popularan lik, vidjet ću kasnije i njegovu ulicu, mada ne shvatih njegovu vezu s Pleternicom: Ivanićgrađanin, najveći dio života proveo u Požegi i Požeškim Sesvetama, gdje je i umro. Još veće „čudo“ mi je naziv ustanove ispred koje je bista postavljena: Hrvatska knjižnica i čitaonica Pleternica. Po meni bi bilo u redu da se naglasi ako je knjižnica nečija druga, neke nacionalne manjine, u Hrvatskoj je valjda svaka koja nije to automatski hrvatska.

M.J. | Bljesak.info / Ako svrati Godzila

Prolazim pored prodavaonice obuće, ispred je gigantska tenisica, broj jedno 150, ako u Pleternicu bane Godzila, pa ću do vatrogasnog doma, snimiti zeleno-crveno-plavo-bijelog svetog Florijana u zatvoru iza stakla. Na kontejner iza dvorišnog zida podignut motocikl, a na slijepim prozorima jedne zgrade na ulazu u gradić muškarac i žena u narodnoj nošnji te mustra ovdašnjeg narodnog veza. Nađe se i pokoja fina stara građevina i to je otprilike to.

U to ne računam svetište Gospe od Suza, ono je i tako na brdašcu iznad središta gradića. Da, marijansko, tj. Gospino svetište, službeno proglašeno, pa bismo sad, kao što je drugdje, očekivali da je nastalo prije puno stoljeća, nekad u predtursko doba, i da sve počiva na mutnoj i tajnovitoj legendi punoj poroznih pukotina nastalim od duga vremena zastrtog tminom nezapisanog. Stvarno je narod ovdje u većem broju počeo dolaziti 1955., a čudo se desilo daleko odavde, na Siciliji, u antičkoj Siracuzi, gdje je gipsani Gospin reljef u spavaćoj sobi bračnog para Iannuso zasuzio i četiri dana plakao ljudskim suzama. Ondašnji pleternički župnik sigurno nije mogao biti svjestan u šta će se pretvoriti devetnica, odnosno devet dana molitvi po posebnom programu, koje je uveo čuvši za sicilijansko čudo. Čudo su, inače, potvrdili i talijanski znanstvenici, utvrdivši da su suze stvarno ljudske, nakon čega su se, tvrdi se, desila, a i dandanas se dešavaju, bezbrojna čudesna ozdravljenja i mnoga obraćenja. Uglavnom se za sirakuško svetište zna diljem svijeta, a Pleternica je, eto, postala neka vrsta hrvatske Siracuse, pogotovo što je tamošnji biskup pleterničkoj župi darovao blagoslovljenu sliku Gospe od Suza te vatu kojom su brisane one Gospine suze iz 1955.

Na svetište i kolovošku devetnicu (23.-31. VIII.) upućuju i plakati po gradu, a u svetištu zatječem samo jednu gospođu koja se prvo ponizno moli pred ciglenom kućicom u kojoj je izložena slika Gospe od Suza okružena svježim cvijećem, a potom to nastavlja, klečeći, ispred oltara na otvorenom, odakle se misa moli za vrijeme devetnice. „Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka“, stoji u pozadini oltara; djelić poznatog psalma, jedan od nebrojeno mnogo vrlih biblijskih stihova. Trudim se ne ometati je pa zagledam plitke ruševine uz koje stoje četiri kamena stupa s križem na kroviću. Nema što drugo biti nego da su to ruševine stare crkve. Minirali je, a potom srušili partizani, „narodna vojska“, u prosincu 1944. godine. Nova, velika, podignuta je s druge strane dvorišta. U ruševini stoji i spomen-ploča koju ovdašnji franjevac Kajo Adžić, u kamenu uklesano Agjić, ilirac i pisac, 1860. godine postavi „otcu Luki i materi Bari“. Po njemu je nazvana ovdašnja osnovna škola. Inače se svetište nalazi u Ulici Ive Andrića.

M.J. | Bljesak.info / Molitva Gospi Od Suza

Izvan grada ću namamljen putokazom koji kaže da ću, slijedeći strelicu, proći 3,5 kilometra dugom Cestom ruža i vina. Naivan kakav jesam, očekujem velebne ružičnjake što su natkrilili cestu i toliko vinarija da ne znam u koju ću prije. U stvarnosti, a sredina je rujna, vozeći se desetak minuta, uključujući i makadam gdje naselja nestaje i zamjenjuju ga livadice i šuma, vidjeh nekoliko ružičnjaka po dvorištima kakvih se nađe svugdje i, uz simpatične kućice i klijeti s bunarima u dvorištu, poneki manji zasad vinove loze. Kao da je ovdašnji turistički ured „na broj“ trebao još neku znamenitost pa – može biti da djeluje grubo, ali je tako – naprosto izmislio Cestu ruža i vina.

Puni krug napravit ću povratkom na široku čistinu preko puta „Terra Panonice“. Službeno je nazvana Trg bećarca. Nije šala: UNESCO je prije deset godina bećarac stavio na popis nematerijalne kulturne baštine.

Bećarac izvorno i pripada Slavoniji, mada ga se može čuti i po Hercegovini i Bosni, čak i po Vojvodini i Mađarskoj. Naravno da svako područje ima svoje bećarske nijanse i finese. Zato ću sad malo, makar je to samo prividno, odlutati od teme pa iznijeti podatak da je Pleternica sve do početka 21. stoljeća, čak i nakon svjetskih ratova, bilježila stalni porast stanovništva. Razlozi stoje u vječitom doseljavanju iz pasivnih krajeva, ponajviše iz Hercegovine i Rame, a u nekoj mjeri i iz Bosne. Po nekim istraživanjima, a mogu se smatrati vjerodostojnim, gotovo 90 posto stanovnika Požege i okoline, a i Pleternica je, dakako, dio toga, doseljenički su rodovi. E, sad, bilo bi zanimljivo provesti istraživanje je li i koliko je zbog toga slavonski bećarac poprimio neka druga obilježja i prestao biti slavonski?

M.J. | Bljesak.info / I ja se hvatam u kolo

Kako god bilo, Trg bećarca mi je kudikamo originalniji naziv od trgova nazvanim po narodnim herojima, političarima, diktatorima, pa ako ćemo pravo, i po piscima, slikarima, skladateljima i ostaloj umjetničkoj bulumenti; eno im njihova djela, neka ih ona slave i čuvaju od konačne smrti. Plohe na Trgu bećarca obojene i ovako i onako, to su, kažu Pleterničani, rodna slavonska polja, amfiteatar je „skladan“ u formi šarenih klavijatura ili, bit će prije, harmonike, a na kontra strani je, uz žuboreću i pitomu Orljavu, nešto što bih bez dvoumljenja nazvao „rural-mural“: Slavonke i Slavonci u tradicionalnim nošnjama, zaigrani, veseli, raspjevani i razigrani, orni i nasmijani čak i kad sjednu za ovdje oduvijek bogatu trpezu.

I onda kaže:

Garavuša kad me stegne jako / ja Orljavu vidim naopako.

Ne mogu vam ništa više reći / idem sada s garavušom leći.

Jedan-dva, op-sa-sa :)